Dubravko Ivaniš – Pips, Chips & Videoclips: ZA MENE JE PJESMA ILI KLASIK ILI NIŠTA

Čitavo djetinjstvo sam ljetovanja provodio u Baškoj. Zaista nezaboravno vrijeme. Kako sam samo gorko plakao kad bi se morali vratiti doma! Gotovo 35 godina nisam bio tamo.

Dubravko Ivaniš je poznati frontmen, pjevač i kantautor popularnog zagrebačkog rock benda Pips, Chips & Videoclips, koji na domaćoj sceni žari i pali od 90-ih godina. Tijekom svih ovih godina, Pipsi su se trajno upisali u povijest hrvatskog rocka s mnogim pjesmama, poput „Nogometa“, „Na putu prema dole“, „Malena“… a mnoge od tih pjesama će zapaliti atmosferu i s crnim ovcama u svibnju.

Svojevremeno ste odustali od nadimka Ripper i prozvali se Daddyem, kada vam se rodila kćer. S obzirom da je ona već odrasla, imate li neki novi nadimak, za novu fazu?

Dobro se nosim s imenom i prezimenom. Nadimci su u početku bijeg, nekovrsno privremeno utočište. Pik spas u kojem se skriješ da te ne nađu. Putem saznaš da je to utočište zapravo krajnja destinacija. Nadimci su naravno djetinjarije, ali ujedno i prostor u kojem kad omudriš shvatiš da je poništavanje „jastva“ nužnost jer mu nema mjesta u kreaciji. „Ja“ možda dobro posluje s bankom i zna ispeći šniclu, ali u pjesmi nema što tražiti.

Pipsi već neko vrijeme izbjegavaju objavu albuma jer to smatrate deplasiranim, a ritam objave pjesama je pred ljeto i pred zimu. Znači li to da očekujemo novu pjesmu uskoro? Ili ste spremni i na objavu albuma, kako ste jednom rekli, kao posljedice višegodišnjeg putovanja?

Preskočit ćemo ovo polugodište. Cilj nam je napraviti klasik, što ne znači da je to lako i da je uvijek moguće. Nekad nije, ma koliko se trudili i puno radili. Često na pjesmu potrošim doslovno stotine sati i na kraju je bacim. Nemam empatiju prema uloženom trudu i vremenu – za mene je pjesma ili klasik ili ništa. Ne osjećam potrebu objavljivati samo zato što se to od nas očekuje, mi se mjerimo samo sa samima sobom i s onima od kojih možemo naučiti.

Isticali ste više puta da su Pipsi više od benda i muzike, a vaše pjesme način razmišljanja. Kako se u to uklapa zadnja pjesma Kung Fu lekcije, koju ste nazvali plesnom funky gorko – slatkom glupačicom?

Kung fu lekcije su tek mala puzzla. Kreacija je konstantna borba s osobnim limitima i ukoliko ih barem na čas uspijemo ugristi, narušiti im statiku ili nekim čudom strgati i doprijeti do prostora slobode – to je onda divan pješčanik i igra može početi. A u igri je sve. Treba biti precizniji i naglasiti, Pipsi su sigurno više od benda i naših pjesama, nikad ne bih izjavio da smo veći od muzike, to je zbilja nemoguće.

Iza vas su brojni nastupi, koncerti, albumi, nagrade, Porini… kada biste morali izdvojiti najveći uspjeh ili najdraži trenutak u karijeri među svim tim, što bi to bilo?

Uspjeh? Nikad ne razmišljam o uspjehu. Svakako najveće je postignuće biti roditelj, ponosan sam na svoju familiju. Uspjeh je da svaki dan imam priliku napraviti nešto iz ničega. To je zaista privilegija malobrojnih. Teško je domisliti veći uspjeh nego apsolutno u svakom trenutku svakoga dana nešto stvarati. Barem pokušati. Trenuci su zrnca, papar i sol. Ono što se predmnijeva uspjehom samo je hrana za taštinu, važnija mi je krivulja, odnosno put.

Crna ovca je poznati festival janjetine, dobre glazbe, sporta, kulture… gdje vas još možemo očekivati, osim na bini?

Čitavo djetinjstvo sam ljetovanja provodio u Baškoj. Zaista nezaboravno vrijeme. Kako sam samo gorko plakao kad bi se morali vratiti doma! Gotovo 35 godina nisam bio tamo. Ako bude prilike prošetat ću se, svratiti u dane dok sam još bio dječak.